BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

14. tjedan kroz godinu

Subota, 10. srpnja 2010.

Mt 10,24-33

16"Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! 17Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. 18Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. 19Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. 20Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!" 21"Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. 22Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen." 23"Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SVEMU UNATOČ - NE BOJTE SE

Mt 10, 24-33

Nitko možda kao protubožac i bezbožnik Friedrich Nietzsche nije shvatio bit kršćanstva. Naime, sukob koji se događa između Isusove poruke i postojećega stanja u ljudskoj povijesti i naravi dolazi od toga što se ono - naime, kršćanstvo - prema njemu protivi ljudskoj naravi. Čovjek se rađa da bi preživio. Sve donedavno su znanstvenici mislili kako su čimpanze, nama najsličniji čovjekoliki majmuni, u naravi miroljubivi. Danas međutim znanstvenici imaju dokaze kako upravo ti majmuni znaju voditi ratove do istrjebljenja, u njihovoj je naravi agresija i strah od drugoga. Isto je otprilike i s čovjekom.

Kako čovjeka osloboditi od toga, od nagona za ratovanjem, agresijom? To je konačni smisao Isusove poruke i osobe: Smiriti čovjeka, čovjekovo srce, dovesti u njemu sve u red. Religije to pokušavaju na svoj način, ali svećenici to ne mogu sa svoje strane, ma koliko žrtava prinosili. Isus kaže, ne brinite se, ne uznemirujte se. Ne bojte se. Nemajte straha od drugih.

Riječi koje čujemo iz Isusovih usta nešto su kao utjeha nakon onih teških riječi i svega što učenike očekuje u svijetu. Prethodno je bio govor o cijepanju, razdvajanju, nemiru, progonima, klevetanju, smrti, zatvaranju. Sad im pak ulijeva pouzdanje. “Ne bojte se! Imate moj primjer, imate uzor u meni i mojoj sudbini. Ništa vas bolje ne čeka, ali zapravo, što je to život, a što je smrt?” Kao da im želi reći kako smrt nije najgora stvar na svijetu. Promatrajte samo ptice nebeske. U njih ne postoji strah pred smrću. A nama je u kostima i u samome srcu strah, posvemašnji, svemoćni, sverazorni. To je zbiljnost našega života, ali Isus naglašava: Ne bojte se onih koji ubijaju dušu.

Isus ne prestaje svojima naglašavati: "Ne bojte se!" I stalno im to ponavlja. Trokratno ponavlja: 'Ne bojte se! Ono što vam velim, to se mora javno obznaniti. I samo tako postiže moje poslanje svoj konačni cilj'. Čovjek se upušta u rizik, ali u konačnici o životu i smrti ne odlučuju ljudi, nego sami Bog - tvorac života.

Strah je ono što čovjeka paralizira. Svi se zabrinemo i prestrašimo kad nam se tjelesna temperatura podigne za stupanj ili dva. Svatko se od nas boji onoga trenutka kad mu se pokidaju životne niti ili strune na harfi na kojoj je svirao melodiju svoga života. Međutim, nikada ta melodija ne će pasti u zaborav u onoga koji je sve naše vlasi na glavi izbrojio. Pa makar i cijeli svijet propao, veli Isus, u konačnici nas prihvaća Božja ruka. I nikada ne ćemo ispasti iz te ruke. Čovjek treba u toj nadi položiti već danas svoj život u Očeve ruke. I sve što mi jesmo jest  u njegovoj ruci. On želi biti konačni temelj našega života. Ništa utješnije za nas nego znati da sve vodi Duh Isusov, Duh Božji.

Snaga ovoga odsječka upravo je u tome što nam ne nudi nekakvu iluzornu sliku Boga. I vrapci padaju s krova, i učenici će biti ubijani. Isus ne tvrdi da je to malenkost. Ali ono što Isusove riječi žele naglasiti i pojasniti jest da povrh svega što nas snađe, i u sreći i nesreći, i u pomoći i ostavljenosti, u dobru i zlu - da povrh svega ima jedna ruka koja nas nosi i upravlja, i za koju Isus veli da je to upravo Očeva ruka. To on može reći jer ga je iskusio kao Oca, jer mu je Bog odvijeka Otac,  jer mu se kao Tati obraća, i u životu i u svojoj smrti. Stoga on zna i može to svojim učenicima reći - s krajnjom punomoći - kako Bog sprema puninu života učenicima koji su se svrstali iza njegova Sina.

Na nama je jedno: U svome životu, svojoj egzistenciji pokušati živjeti kao što je Isus živio, njegov primjer treba nam biti najbolja ilustracija i pouka. Priznavati ga ne samo jezikom, nego živjeti kao on, slijediti ga u njegovu primjeru. Dodirnuti ga kao ona žena koja je došla otraga, moliti za snagu koja iz njega izlazi, moliti ga da s nas skine strahove i tjeskobe koji nas blokiraju. Isus je živio poruku i život slobode od svega i svakoga. Čovjek se pita, odakle Isusu ovoliko znanje o čovjeku i čovjekovu ponašanju. Čudesno i nevjerojatno.

Jasno, Bog ne želi patnju, progone ni križ. Ali oni su nužna posljedica grijeha svijeta i čovjekova nepristajanja  uz Boga. Križ i progoni imaju svoj korijen i uzrok u tome što živimo u konkretnom društvu koje je protubožno, neprijateljski raspoloženo spram Boga. Križ i patnja nisu slijepa sudbina, nego posljedica jasnoga navještaja Evanđelja. U trenutku kad ozbiljno shvatimo i prihvatimo Evanđelje, kad ga živimo - bez straha od ljudi, bez straha od posljedica, bez straha od neprijateljskih ozloglašavanja - naći ćemo se u blizini križa Kristova.

Ali je paradoksalno. Jedina vjera koja ima kao svoj središnji znamen najteže onodobno mučilo - križ - vješala, a s druge strane, nema vjere u svijetu koja isijava i ižaruje toliko vedrine, toliko životne radosti, toliko ljubavi prema stvorenju, kao upravo kršćanstvo. Sjetimo se tolikih Gospinih slika, tolikih zanosnih melodija. K tome križ i sreća nisu suprotnosti. Tko se potroši za Božje djelo u svijetu, pronaći će puninu radosti i života u samome Gospodinu. Ispunjeni život jest već ovdje skriveno blaženstvo.